Bliski istok kroz učenja tantre i psihodinamiku

Obično se mičem od politike i ne dajem sebe u taj prostor, ali ovaj put želim izaći van sa svojim viđenjem jer želim djelovati i pozvati na razvoj svijesti.

Razumijevanje psihodinamike sukoba između dviju zaraćenih strana zapravo je prva stvar koja nam može pomoći u iscjeljenju sukoba.

Također, želim vam pokazati da tantra može obuhvatiti puno više od same seksualnosti jer njezina načela pomirenja polarnosti zadiru u svaku poru naših života, a ne samo u krevet ispod pokrivača.

Većina analiza rata na Bliskom istoku bavi se granicama, rezolucijama UN-a ili vojnom taktikom. Ja osobno tu razinu vidim samo kao simptom, a ne uzrok, i zato ne mislim da na toj razini možemo pronaći rješenje.

Ispod ovoga što se događa na površini leži duboka, patološka dinamika dvaju naroda zarobljenih u ciklusima trauma koje odbijaju zacijeliti.

Da bismo razumjeli ovaj sukob, moramo ga promatrati kao sudar dviju kolektivnih psiha koje ne reagiraju na sadašnjost, već na duhove svoje prošlosti, odnosno recikliraju traumu.

Kao psihoterapeutkinja, neprestano promatram kako se dinamike moći, straha i traume prelijevaju iz kolektivnog u individualno. Ako želimo razumjeti zašto čovječanstvo krvari, moramo pogledati duboko u mehanizme koji pokreću te rane.

1. Izrael i Palestina

To su zapravo dva povijesna, neizliječena PTSP-a.

Oni međusobno hrane jedan drugoga. Simbioza su žrtve i agresora.

Ovaj sukob nije samo borba za teritorij; to je sudar dviju nepomirljivih trauma koje nikada neće zacijeliti ako ostanu na etnocentričnoj razini svijesti (samo smo mi bitni).

Iscjeljenje započinje onoga trenutka kada jedna strana prizna bol druge, a da ne umanji vlastitu. Za to je potreban prijelaz na višu razinu svijesti koju Ken Wilber zove Worldcentric (svi smo ljudska bića).

U tantričkoj filozofiji ovo je trenutak integracije polarnosti – prestajemo birati jednu stranu i počinjemo svjedočiti cjelini, shvaćajući da su obje strane niti istoga, ranjenog tkiva.

Izrael

Trauma Holokausta urezala je u kolektivnu svijest Izraela uvjerenje da je opstanak moguć isključivo kroz apsolutnu vojnu nadmoć i beskompromisnu kontrolu okruženja.

U toj konstelaciji svaka prijetnja, stvarna ili percipirana, izravna je prijetnja egzistenciji.

To rezultira hipervigilancijom – stanjem stalne pripravnosti.

Ako se osoba boji i stalno je u stanju pripravnosti, što mislite da će vidjeti u svijetu oko sebe?

Sigurno neće vidjeti lijepo cvijeće.

Nego će vidjeti nekakvog opasnog sumnjivca.

Rezultat je identifikacija s agresorom. A to je jedan od najmračnijih aspekata psihodinamike traume.

Žrtva, kako bi nadvladala osjećaj bespomoćnosti koji je proživjela, nesvjesno preuzima metode, retoriku ili kontrolne mehanizme svog bivšeg mučitelja.

I tako je stvoren arhetip nepobjedivog vojnika – Izrael.

Palestinci u ovom scenariju prestaju biti narod s političkim zahtjevima i postaju platno na koje se projicira lik „vječnog neprijatelja”, jer vojniku je potreban neprijatelj, inače on nema svoju svrhu.

Kada Izrael provodi opsade ili restrikcije kretanja, on to vidi kao sigurnosnu nužnost, dok oni koji gledaju sa strane mogu prepoznati metode dehumanizacije kojima su sami bili izloženi.

Palestina

Trauma Nakbe urezana je u kolektivnu svijest Palestinaca. Odnosi se na egzodus približno 700.000 do 800.000 Palestinaca s prostora današnjeg Izraela tijekom rata 1948. godine.

Preko 400 palestinskih sela uništeno je ili ispražnjeno.

Za narod koji je bio primarno agraran, vezan uz zemlju i maslinike, ovo nije bio samo gubitak nekretnina, već nasilno čupanje korijena.

Većina tih ljudi i njihovih potomaka, danas milijuni, i dalje živi u izbjegličkim kampovima u Gazi, na Zapadnoj obali, u Libanonu, Jordanu i Siriji.

Trauma „nezavršenosti” koju oni nose zapravo je „kontinuirana trauma”, za razliku od Holokausta koji se promatra kao povijesni događaj s jasnim, iako užasnim, krajem.

Simbol Nakbe je ključ, jer mnoge obitelji i danas čuvaju ključeve svojih kuća koje su napustili 1948. godine.

To stvara psihološko stanje u kojemu se sadašnjost ne prihvaća jer se čeka povratak u prošlost koja više ne postoji.

Trauma se tako transgeneracijski prenosi na djecu i unuke, ne samo kroz priče, već kroz svakodnevnu realnost okupacije, kontrolnih točaka i gubitka zemlje.

Svako novo rušenje kuće ili širenje naselja doživljava se kao repriza 1948. godine.

Njihov identitet definiran je strahom od brisanja. Njihovu su zemlju Britanci poklonili Izraelcima, a oni zapravo nikada nisu prihvatili prognaništvo. Nikada nisu prestali plakati i čeznuti za svojim domom.

Izrael se boji istrebljenja, Palestinci se boje nestajanja.

Potraga jednih za sigurnošću izravno proizvodi poniženje drugih, što rađa otpor koji potvrđuje početne strahove obiju strana.

Rezultat je totalni gubitak empatije. U psihodinamskom smislu, priznavanje patnje „onog drugog” doživljava se kao izdaja vlastite žrtve. Ako Izraelac prizna dubinu Nakbe, osjeća se kao da ugrožava legitimitet svog prava na sigurno utočište. Ako Palestinac prizna težinu Holokausta, osjeća se kao da opravdava okupaciju pod kojom živi.

Put iscjeljenja je razbijanje monopola na patnju.

Kao djevojčica, dok je trajao rat u Hrvatskoj, sjedila sam u podrumu i maštala da se katolički pop i pravoslavni patrijarh pomire i da tamo neki dobri Bog i ljudi mole za nas sve skupa. Ponosna sam na malu Goranu koja je već tada razvila tračak worldcentric svijesti. ❤️

Prije godinu i pol dana, na tantra retreatu, našla sam se u krugu s puno Izraelaca i jednom Palestinkom.

S obzirom na to da je bila sama, a Izraelaca je bilo puno, kuhala je emocije u sebi jer se bojala progovoriti. Igrom slučaja povezale smo se dublje još prvi dan, pa mi se otvorila i priznala svoje strahove i otpore. Slušala sam ju i time dala podršku njezinoj uplašenoj djevojčici da se izrazi.

I kada se prostor otvorio, ona je pustila svoj glas. Nastao je muk i cijela grupa je plakala. Spontano smo stvorili krug zajedničke molitve.

U tom trenutku velika Gorana plakala je s njima dok je istovremeno mala Gorana iscjeljivala svoju ratnu traumu, jer sam vidjela da se moje dječje maštanje upravo ostvarilo.

Mi smo zajedno molili za djecu u Palestini i Izraelu.

Netko je vidio bol s druge strane i odlučio ne uzvratiti udarcem, već prisutnošću.

Tada sam shvatila da tantra postaje istinsko mirotvorstvo kada razvijemo kapacitet da u srcu držimo tuđu bol jednako sveto kao vlastitu.

To je put iscjeljenja za Izrael i Palestinu.

SAD i Iran

Kod SAD-a i Irana malo je drugačija priča. Tu imamo simbiozu profita i rigidnosti.

Vidim ih kao „patološki odnos bivših partnera” i kao sukob dvaju narcisa koji jedan drugome služe kao savršeno opravdanje za vlastitu patologiju.

Narcisoidna svijest najniža je razina svijesti u razvoju individue ili kolektivne svijesti i jako je teško narcisu shvatiti da je narcis.

Ovdje imamo sudar dviju narcisoidnih ideologija od kojih bi svaka, sa svoje strane, rado zavladala cijelim svijetom.

SAD vjeruje da je njihova verzija demokracije jedini ispravan put za čovječanstvo.

Iran vjeruje da oni predstavljaju autentični islamski otpor protiv zapadnog materijalizma i imperijalizma.

Jedan ne može prestati kontrolirati, a drugi ne može prestati prkositi.

Obje strane trebaju onu drugu kao „nužnog neprijatelja”.

Ono što je najmračnije u ovim dinamikama jest koliko su suprotstavljene strane zapravo potrebne jedna drugoj.

Bez Amerike kao bauka, iranski režim gubi glavni alat za gušenje unutarnjeg nezadovoljstva i represiju nad ženama.

Bez iranskog fanatizma, američki vojno-industrijski kompleks gubi ključni argument za prisutnost u regiji, a tako gubi profit jer ne može prodavati oružje.

Put iscjeljenja je povlačenje projekcija (Shadow Work).

Iscjeljenje započinje kada shvatimo da je neprijatelj zapravo naše „ogledalo”.

Rješenje je u integraciji Sjene – priznavanju da ono što mrzim kod tebe nosim potisnuto u sebi.

Tantra nas ovdje uči da ne odbacujemo mrak, već da ga osvijestimo i integriramo; umjesto da ratujemo s vanjskim demonom, susrećemo se s onim unutarnjim.

I to jest najteži rat, ali i jedini rat koji toplo preporučujem.

Mogu na jednostavniji način objasniti ovu dinamiku primjerom iz vlastitog doma.

Kada sam pod pritiskom i nemam kapaciteta, često „regresiram” u nižu razinu svijesti i postanem „narcis”.

Moj neurološki sustav spušta se na razinu preživljavanja.

I što radim tada?

Projeciram na svog supruga ono s čime se sama nemam „muda” suočiti. Možda sam ja pasivna i nisam poduzela akciju da si stvorim nešto što želim, a lakše mi je napasti njega da je spor i pasivan i bacati projektile u njegovo dvorište nego pogledati u svoje vlastito.

On za mene u tom trenutku prestaje biti partner i postaje „neprijatelj”.

E, to je ono što se događa s Iranom i SAD-om.

Događaji na Bliskom istoku ogledalo su ljudske psihe pod ekstremnim stresom.

I jasan su dokaz da trauma koja se ne obradi postaje oružje.

Put iscjeljenja je da sebi vratim svoju projekciju i priznam svoj udio u situaciji. Dok priznajem ranjivost, strah, svoju pasivnost ili što god već jest prisutno, dopuštam miru da uđe u prostor.

Da bi došlo do stvarnog iscjeljenja, oba naroda moraju proći kroz proces koji je bolniji od samog rata: moraju se odreći svoje najdragocjenije imovine – statusa žrtve.

Sve dok se ovi narodi definiraju isključivo kroz svoju ulogu žrtve, mir je nemoguć. Mir zahtijeva dekonstrukciju vlastitog mita o nevinosti i priznavanje da je „neprijatelj” zapravo samo drugo lice iste, neizliječene boli.

Trenutna situacija pokazuje da je čovječanstvo i dalje sklonije ponavljati pakao koji poznaje nego riskirati mir s onima koje je pretvorilo u čudovišta kako bi opravdalo vlastiti strah.

Lijek nije u tome da se počnu voljeti.

1. Lijek je u tome da se prestanu prepoznavati u ulozima mučitelja i žrtve.
2. I da napokon počnu tugovati. Lakše je mrziti nego tugovati. Iscjeljenje zahtijeva kolektivno žalovanje. Umjesto da energiju troše na osvetu za prošlost, oba društva moraju proći kroz proces tugovanja za onim što je izgubljeno i što se nikada neće vratiti: stari domovi, izgubljeni životi i iluzija o čistoj pobjedi.
3. Transformacija gnjeva u odgovornost. To je prijelaz iz stanja u kojem se pitaš „Što su nam učinili?” u stanje u kojem pitaš „Što mi činimo svojoj djeci podržavajući ovaj ciklus?”

To je tantra u svakodnevici: hrabrost da ostanemo protočni i prisutni usred vlastitog emocionalnog kaosa, bez potrebe da povrijedimo drugoga kako bismo zaštitili sebe.

Zaključak

Mir kao čin svjesnosti.

Mir nije diplomacija. Mir je evolucijski skok u svijesti svih nas.

Dok god biramo i zauzimamo strane temeljene na dječjoj potrebi da budemo „u pravu”, ostajemo dio stroja koji melje živote.

Prava svjesnost počinje onoga trenutka kada prepoznamo da je onaj s druge strane nišana – ili s druge strane kuhinjskog stola – zapravo ogledalo naše neizliječene boli.

Tek tada polarnosti prestaju biti ratišta i postaju prostor za cjelovitost.

Cilj nam je izgraditi identitet koji se temelji na onome što narodi jesu – njihovoj kulturi, znanosti i duhovnosti – a ne na onome što im je učinjeno.

To je evolucija od naroda-žrtava do naroda-stvaratelja.