Etika tijela naspram etike sustava: Što se dogodi kad terapeutkinja odraste

Jučer sam pročitala tekst kolegice Morene u kojem naglašava da etika u nereguliranim edukacijama mora biti javna tema.

U potpunosti se slažem sa velikom većinom napisanim u njenom tekstu, ali želim također naglasiti da etika jako ovisi o perspektivi i poziciji promatrača.

I sama sam kroz svoj rad napravila neke pogrešne procjene i etičke greške na koje nisam ponosna.

Ali sam s druge strane znala imati neka djelovanja koja bi bila osuđena etikom jednog sistema, dok se u drugom sistemu isto djelovanje smatralo izuzetno etičkim.

Tako da su ovo pitanja koja nemaju jednoznačne odgovore i u konačnici etička pitanja uvijek zadiru duboko u tijelo i njegovu mudrost i istinu.

Tekst me dirnuo osobno i vratio u 2005. godinu, u vrijeme kada sam kao mlada majka tražila put da budem bolja mama svom djetetu i s tom namjerom upisala edukaciju koju Morena spominje, bez svijesti u što se zapravo upuštam.

Njen tekst me podsjetio na dugačak put koji sam prešla – od traženja spasa i vodstva u sustavima do pronalaska snage u vlastitoj tišini i tijelu.

Inspirirana sam podijeliti svoju priču, jer vjerujem da će netko možda biti podržan i motiviran podijeliti svoju, kao što je mene Morena potaknula da napišem svoju.

Širimo ljubav i integraciju kroz pisanje.

Korijeni koji nas drže

Moja priča počinje davno prije upisa edukacije. Počinje u mraku rudnika moga djeda, u bolesti i tišini moje bake koji su u svojim tijelima nosili traume rata i u hrabrosti mojih roditelja koji su vjerovali u ljubav i gradili zajednički dom usprkos podjelama i netrpeljivosti koje su ih okruživale.

Korijeni su mi u život doveli još jedan rat. Još jedno raseljavanje obitelji. Nesigurnost i strah zbog nepripadanja.

Odrasla sam trudeći se biti "dobra", "uspješna" i "snažna", ne znajući da ispod te maske nosim duboku tugu koja nije samo moja, nego tuga mojih korijena.

Bulimija je bila moj prvi, bolni poziv na buđenje. Nosila sam u sebi osjećaj inferiornosti koji sam prekrivala maskom zdrave sportašice, uvijek spremne za akciju i s osmjehom na licu.

Kad sam odlučila skinuti masku i zatražiti pomoć, izabrala sam konvencionalni, stručni pristup i nažalost naišla na nezainteresiranog "popularnog i izvikanog" psihijatra koji nije volio svoj posao. Antidepresivi i vitamin B, nisu bili dovoljni, pa sam sljedeće 2 godine potonula u tišinu na dno dna. Osoba sa reguliranom edukacijom i sustavom iza svojih leđa, nije bila etična na drugačiji način, jer da jest, bila bi iskrena i rekla. Ne volim ovaj posao i nisam posvećen svojim klijentima, možda je bolje da se maknem iz ureda i radim neke druge stvari.

Lekcije o pripadnosti

Tad se u mom životu pojavila ljubav. Sinišina rečenica "Vidim da se smiješ, ali tvoje oči su tužne", me rasturila i istovremeno podigla iz mraka i dala mi nadu. Bila sam viđena. Počela sam osjećati sebe.

To je bio trenutak kad sam posegnula za spomenutom edukacijom. Kroz nju sam dobila ono što sam tražila kod psihijatra, a nisam dobila.

Dobila sam puno podrške.

Pružili su mi prostor za dramu, bol, tugu, ekspresiju i iskreno vjerujem da su mi spasili život. Duboko sam zahvalna za svo troje učitelja koji su me vodili.

Voljela sam tu zajednicu. Voljela sam osjećaj pripadnosti. Voljela sam metode rada i iako su ponekad bile brutalne, meni je čitavi proces pomogao da lakše prepoznam svoje mehanizme.

I da, vježba sa bukom koju je Morena spomenula, meni je osobno puno pomogla da prepoznam svoj shizoidni bijeg, jer nisam imala nikakav kontakt sa tijelom u tom periodu, pa mi je šok pomogao da snažno" izađem iz tijela", ali da istovremeno vidim koliko je često taj mehanizam prisutan u svakodnevici.

Kroz godine rada s ljudima sam počela preispitivati sebe da li mora baš tako brutalno? I došla sam do zaključka da neki ljudi vole brutalno, jer ih to pomakne, a nekima je to apsolutno previše.

Danas radim na taj način da tražim pristanak osobe, ako ću raditi neku metodu koja nije nježna, tako da je jedan dio svijesti osobe svjesno izabrao iskustvo.

Uglavnom, kroz edukaciju sam počela puštati svoj bulimičarski kritički ego i obračunavati se s traumama koje su bile upletene u moj neurološki sistem.

Otkrila sam transformacijsku moć grupe i grupnog procesa i strastveno sam željela stvarati takvih prostora još.

Pod okriljem edukacije, počela sam graditi takvu zajednicu u Osijeku, ulažući srce i cijelu sebe u edukaciju u koju sam vjerovala.

U to vrijeme nisam financijski ovisila o tome, jer sam se financirala kroz svoj joga studio, pa su mi mrvice koje sam dobivala od učitelja bile ok, jer je moja primarna želja bila da stvaram prostor za grupnu dinamiku i da budem dio zajednice.

Moja priča u Osijeku bila je priča o davanju. Godinama sam gradila, okupljala generacije, punila dvorane energijom i ljudima koji su bili žedni rasta. U jednom trenutku, naš Osijek je brojao više polaznika nego centar u Zagrebu.

Dobro se sjećam momenta koji se dogodio kad sam pozvala Tomija-kolegu sa godine da održi radionicu "Prirodno roditeljstvo u Os". Kad se na njegovu reklamu i angažman pojavilo meni 15 nepoznatih ljudi, upalile su se lampice prosvjetljenja! Koja lakoća suradnje!! Mojih 15 i njegovih 15. Predivno. lako.

Napokon sam shvatila da je moj eros taj koji valja planine. Da sam ja ta koja pokreće ovu edukaciju u Osijeku.

Ne ovisi o pečatu institucije, već o dubini moga osobnog rasta i integritetu koji nosim pred klijentima.

To je bio trenutak kad sam tražila više od mrvica. Tražila sam da ne uvjetuju naše osjećane da moraju ići u Zagreb na treću i četvrtu godinu. Ili ako to već traže kao uvjet da ja dolazim kao njihova učiteljica s ravnopravnim uvjetima u Zagreb.

Čim sam zakoračila u vlastiti autoritet i zatražila ravnopravnije uvjete – vrata su se zalupila. Nisu pristali.

Nije mi bilo lako čuti NE, ali odluka je pala. Nisam pristala raditi više pod starim uvjetima. Prepustila sam im studente godine koja je bila u tijeku i rekla da se ja povlačim i odustajem od suradnje.

Slijedila je kazna za odrastanje

Ponovila sam svoju staru ranu s novim autoritetima. Doživjela sam šok i nevjericu. Diskreditacija preko noći. Bila sam izbačena iz zajednice i slušala sam priče o sebi koje nisu bile istina. Ljutnja i pasivna agresija razvlačila se mjesecima.

Iako sam završila šest godina edukacije, moje ime je nestalo s popisa terapeuta.

Gledala sam kako se pravila mijenjaju u hodu i to je bilo baš teško probaviti.

Nije se dogodila samo izdaja od strane autoriteta, nego se poljuljala moja vjera u sve što radim i u što vjerujem.

Baš mi je dugo trebalo da prođem kroz bol i nastavim vjerovati u proces, tjelesno orijentirani pristup i sazrijevanje svijesti.

Život me doveo na ovo mjesto da naučim bolnu lekciju: ponekad nas sustavi kojima pripadamo prestanu podržavati onog trenutka kada počnemo rasti izvan njihovih okvira. Preživjela sam to jednom. Preživjet ću ponovo. I jesam. Izrasla sam iz tog iskustva u ono što danas jesam. Ne bojim se širiti svoja krila i rastezati preuske okvire.

Moje odvajanje od tadašnjeg "plemena" nije bio čin agresije, već čin preživljavanja vlastite autentičnosti.

Danas na to ne gledam kao na borbu, već kao na nužan korak prema slobodi.

Prepoznala sam kult u strukturi čiji sam član bila.

S jedne strane, dobila sam najveći dar jer su mi kroz kontakt sa zajednicom narasla krila, s druge strane doživjela sam duboku izdaju i bol, jer je okvir bio preuzak, pa nisam imala prostora raširiti svoja prekrasna krila.

Učila sam kakav roditelj želim biti. I koji će biti moji prioriteti kad moja djeca prerastu moje okvire.

Naučila sam lekciju. Okrenula leđa kultu i ponovo krenula k konvencionalnoj strukturi.

Upisala sam master iz gestalta i našla se u zajednici koja je bila puno zdravije posložena. Ovdje se pravila nisu mijenjala preko noći i zajednica je bila pod povećalima s raznih strana, pa je nekako bilo sigurnije. Ali istovremeno i uštogljenije, rigidnije i s puno više mentalne energije i puno manje strasti i životne iskre.

Nedostajalo mi je rada s tijelom, ekspresije, regulacije neurološkog sistema, pa sam igrom slučaja u tom periodu života paralelno otkrila Tantra alate i ISTA-u.

Počela sam integrirati rad s tijelom u svoju gestalt priču.

I ta kombinacija strukture i dubokog rada s tijelom bila je moj savršen omjer i resurs.

Naučila sam puno o superviziji i supervizijskom vodstvu. Naučila sam kako terapeuti jedni drugima mogu biti podrška i resurs, a ne prijetnja.

Gestalt mi je donio puno sazrijevanja i procesa integracije, a ISTA drugačiju perspektivu i slobodu rada s tijelom kroz dogovoreni pristanak.

Uspjela sam zacijeliti svoje rane u gestalt zajednici, ali sam paralelno postajala sve svjesnija i senzibilnija za sjenovite energije koje se u toj zajednici pojavljuju.

Kompeticija koja se osjećala u zraku između Wurzburgškog i Malteškog gestalt smjera, prva mi je ušla u polje, a kad sam završila edukaciju, taman se mijenjao zakon o psihoterapiji u Hrvatskoj i podigla se prašina, jer je krenula borba za moć.

Taman kad sam se ponosno trebala upisati u komoru, svjedočila sam igre moći i ego priče koje su bile bitnije od stvarnog rada sa ljudima i struke. Čula sam stvari koje moje uši nisu trebale čuti. Svjedočila sam sjenovite dijelove sustava koji se maskiraju uglađenim egom i politikom.

Mirno sam okrenula leđa i izmaknula se. Ne iz ljutnje. Iz mira.

Biram gdje želim ulagati svoju energiju. Želim ju ulagati u osvještavanje svoje sjene i u kontakt sa svojim klijentima.

To je mjesto na kojem se osjećam ispunjeno. Politika nikad nije bila moja stvar.

Možda sam napravila loš potez za sebe poslovno i karijerno, ali srce mi je mirno i u skladu sa dušom.

Znam koji su moji prioriteti. Moje financije ne ovise o mojim klijentima, pa mogu birati kako i s kim želim raditi.

Moja vrata su otvorena za one koji su umorni od prilagođavanja sistemima.

Velikim ili malim. Alternativnim ili konvencionalnim. Korporativnim ili duhovnim.

Za one koji, poput mene, nose terete predaka i traže način da ih iscijele i polože na zemlju.

Moja stručnost je utkana u svaki sat koji sam provela iscjeljujući vlastitu bol i u svaki trenutak u kojem sam se usudila stajati sama, usklađena sa sobom.

Više ne tražim dopuštenje da budem ono što jesam.

Tu sam da vam pomognem pronaći put do vaše vlastite istine, onako meko ili onako snažno kako to vaše tijelo u ovom trenutku treba.

Danas, s odmakom, zahvalna sam na onom 'NE'.

To 'NE' me natjeralo da potražim zajednice koje se ne boje snage pojedinca. Koje slave različitosti i osobnu moć. Od kad živim filozofiju 3S- Suverenost, Svetost i živi eros, (Sovereignty, Sacredness, Sexuality) imam osjećaj zajednice iza leđa iako nisam direktno uključena u rad iste.

Naučilo me da mogu živjeti svoju istinu čak i pod cijenu da virim van iz okvira. Jer u konačnici, okviri se polako mijenjaju kroz vrijeme.

Znanost tek danas otkriva neka znanja koja su shamani prenosili godinama.

Tko zna u kojem smjeru će se društvo pomicati kad znanost donese nove spoznaje koje su nam danas neprobavljive i neshvatljive.

Baš sam radoznala kako će etika izgledati tada?

Danas biram integritet umjesto etikete.

Danas živim u Osijeku, a osjećam se kao da živim u Berlinu.

Ako mojim klijentima pomaže alat koji ne stane u 'službenu' kućicu, ja ću ga svejedno koristiti uz prethodni dogovor i pristanak osobe, naravno.

Jer sam naučila jednu veliku istinu koju nijedna komora ne može propisati:

Kontakt između dvije osobe je veći lijek od bilo kojeg pravila izvana.

Možda se neću zvati onako kako sustav nalaže, ali ću biti ono što klijent treba:

Čovjek koji vidi Čovjeka.

Na kraju se sve priče svedu na isto.

Gledajući bolnice- ako završiš tamo nadaš se da ćeš naići na toplog doktora koji će ti objasniti proceduru i nježnu medicinsku sestru.

Gledajući škole, nadaš se da ćeš imati empatičnu učiteljicu koja će se ljudski posvetiti tvome djetetu.

Gledajući tete na šalterima, nadaš se da ćeš dobiti susretljivu osobu koja će te podržati da sa što manje komplikacija dovršiš administraciju.

Sve se svede na ljudski pristup i na osobu unutar sustava, a ne na sustav sam.

U mom slučaju, probudili ste Zmajicu, a ona više ne treba dopuštenje da bi letjela. Ona leti, zato što je to njena priroda.