I kako su zapravo povezani rad i Eros?
Praznik rada me motivirao, da napišem manifest o radu.
Rad je postao muka, a rad je ogroman dio našeg postojanja. Posljedično, i sam život je postao muka umjesto protočnosti i radosti, a ne bi trebalo biti tako.
Postavljam si pitanje: Možemo li raditi i istovremeno duboko uživati u tom djelovanju?
Gdje je nestao Eros iz našeg svakodnevnog rada?
Kad sam bila dijete, promatrala sam odrasle oko sebe. Hvalili su se količinom odrađenih poslova i veličinom žrtve koju su u to uložili.
Kroz njihov primjer učili smo da to upravo tako treba biti.
Vjerujem da je i religija značajno doprinijela tim vrijednostima, jer nas je učila da su „mučenici u ovom životu oni koji odlaze u raj u vječnom životu“.
Bez preispitivanja tih vrijednosti, polako smo postali dijelom sistema koji nas je doveo do mučeništva i patnje.
A onda, kad smo već stigli na to mjesto, počeli smo ga slaviti! Baš smo čudni svatovi!
I moram priznati, bilo je u tome i neke ljepote.
Natjecateljski duh sa samim sobom i s drugima pretvarao se u izazove, a izazovi u radosti i pobjede.
Bilo je to živo i energizirano stanje, ali često bez stvarne svijesti o vlastitim granicama.
Eros je na tom mjestu iskrivljen, jer užitak nije u samom radu i kreativnom djelovanju, nego u patnji i dokazivanju kroz bol.
( Zanimljivo je povući paralelu: to je upravo ono što submisivna osoba u BDSM svijetu svjesno bira dati sebi u krevetu, kako to isto ne bi morala manifestirati u svim drugim sferama svog života )
Nedavno sam razmišljala o svim svojim klijentima čija djeca bježe od svih obaveza, odgovornosti i rada.
Zapitala sam se – zašto je toliko puno djece otišlo u tu krajnost? Zašto je kod njih toliko snažan otpor prema radu? Zašto se ne vesele stvaranju i radu? Zar doista toliko ljudi radi isključivo ono što ne voli?
Danas vidimo dvije krajnosti u dvije generacije.
Za „X generaciju“ i baby boomere, rad je postao oblik dokazivanja vlastite vrijednosti kroz izgaranje.
S druge strane, za Milenijalce i genZ nakon njih, rad je često nešto što treba izbjeći u potpunosti.
Obje strane nose svoje iskrivljenje, a iscjeljenje se nalazi negdje u sredini – u Srednjem putu.
Kod nas na Balkanu postoji nepisano pravilo: ako rad nije bio težak i ako se nismo pošteno napatili, kao da taj rad ne vrijedi dovoljno.
Kao da naša ljudska vrijednost raste isključivo proporcionalno našem umoru i žrtvi.
Svakodnevno se susrećem sa ženama koje su prošle „sito i rešeto“ s majstorima, administracijom, kućanstvom, majčinstvom i surovim poslovnim svijetom.
Jedna od njih mi je nedavno rekla rečenicu koja me dotaknula:
„Iscrpljujuće je biti prirodno mekana, a onda odjednom morati upravljati svima i biti jača od gomile muškaraca i žena koji u poslovnom svijetu funkcioniraju isključivo u surovoj, 'muškoj' energiji.“
Bilo mi je tužno svjedočiti njezinoj boli dok pokušava sačuvati zrno sebe u tom oklopu.
Istovremeno, ovaj kult žrtve ne štedi ni muškarce. Nedavno mi je jedan klijent priznao:
„Cijeli život su me učili da je moja jedina svrha da budem hranitelj-glava obitelji"
Naučio sam isključiti osjećaje da bih bio učinkovit 'stroj', a kad dođem kući ženi i djeci, ne znam se ponovno upaliti. Moj Eros je ostao zakopan pod tonom obaveza i dokazivanja da mogu izdržati.“
Muškarci na našim prostorima ne moraju biti „mekani“, ali moraju biti „željezni“.
A željezo ne osjeća.
„Željezo“ ne vodi ljubav s radošću, on koristi seks za regulaciju.
„Željezo“ se ne igra s djecom, on ih samo nadzire.
Zbog toga nam je rad svima postao teret. Zato kolektivno kukamo kad dolazi ponedjeljak i opsesivno odbrojavamo sate do petka.
Ali ono što je najopasnije u cijeloj ovoj priči su naša djeca. Ona nas gledaju. Ona odrastaju promatrajući roditelje koji preživljavaju, umjesto da žive.
Gledaju roditelje koji su izgubili svoj Eros – onu životnu iskru, radost i strast stvaranja. I što je najgore, oni uče kako postati upravo takvi roditelji svojoj vlastitoj djeci.
Zato se dio njih i odlučuje na bijeg u drugu krajnost. Negdje u svojim glavicama donesu odluku:
„Mama i tata stalno rade, a nigdje užitka na vidiku. Vidim da su nezadovoljni i umorni, ja to ne želim za sebe. Idem probati suprotno. Ja ću samo uživati u svojim igricama. Koga briga za rad!“
Stotinu puta ću ponoviti:
Eros ne živi samo u našim spavaćim sobama. On živi u svakom našem danu, u svakom zadatku koji obavljamo i svakoj obavezi koju preuzmemo.
Svoje obaveze možemo odrađivati s onom teškom, olovnom energijom pitanja: „Zašto opet ja?“, ili ih možemo raditi s radošću, prisutnošću i živim Erosom.
Kako vratiti Eros u svoje dlanove?
Vjerojatno se pitate – pa dobro, kako?
Kako da uživam u radu kad me pritišću rokovi ili kad je okolina gruba?
Rješenje nije u tome da promijenimo "što" radimo, nego "iz kojeg mjesta" u sebi to radimo.
- Prestanimo slaviti umor.
Prvi korak je prestati nositi iscrpljenost kao orden časti. Eros ne trpi "izgaranje"; on buja u tijelu koje si dopušta predah. - Unesimo prisutnost u rad.
Eros je senzualan – on uključuje osjetila. Osjetiti teksturu materijala s kojim radimo, miris zraka ili vlastiti dah dok stvaramo, vraća nas iz mučeništva u bivanje. - Postavimo granice koje čuvaju našu mekoću. Biti „mekana“ zahtijeva nevjerojatnu zmajinsku snagu za postavljanje granica. Delegirajmo ono što nas ubija i ne dopustimo da nam tuđa krutost postane sudbina.
- Radimo kao da nas djeca gledaju. Svaki put kad uđemo u ulogu žrtve, sjetimo se onih malih očiju koje uče od nas. Pokažimo im da rad može biti čin stvaranja, a ne odrađivanje kazne.
Iscjeljenje je u Srednjem putu. Nismo strojevi, ali nismo ni bespomoćne žrtve. Mi smo kreatori. Izbor je naš, ali moramo biti svjesni – posljedice tog izbora na svojim leđima nose i generacije koje dolaze nakon nas.
I ako ti treba podrška na putu, tu sam.