Na nedavno održanom predavanju od nekoliko žena čula sam sličnu rečenicu:
“Moj muž nikako ne bi pristao na dolazak.”
A uz nju su se ponavljale i druge, dobro poznate rečenice:
“Ma meni to ne treba.”
“Nama to ne treba.”
“To su gluposti.”
To nisu bile rečenice izgovorene s ravnodušnošću. Iza njih sam kod žena osjećala razočaranje, usamljenost i čežnju. Kao da govore: “Ja bih voljela da zajedno rastemo. Voljela bih da možemo dublje razgovarati. Voljela bih da ne moram sama nositi naš odnos.”
I baš zato želim ovu temu otvoriti nježno.
Ne kao napad na muškarce. Ne kao još jedan dokaz da su žene spremne raditi na sebi, a muškarci nisu. Ne kao pokušaj da muškarca proglasimo problemom koji treba popraviti.
Želim pokušati razumjeti što se zapravo događa između dvoje ljudi koji se vole, a ipak se ne mogu susresti na ovom mjestu.
Iako u ovom tekstu polazim od rečenica žena koje su mi govorile o otporu svojih muževa, ovaj obrazac nije vezan isključivo uz spol. Postoje odnosi u kojima je muškarac taj koji predlaže terapiju, radionicu ili retreat, dok se žena povlači, umanjuje problem ili govori da joj to ne treba.
Zato ovo nije samo priča o muškarcima koji se opiru i ženama koje žele raditi na odnosu. Ovo je priča o dinamici između partnera koji čezne za promjenom i partnera koji se u tom trenutku štiti od nje. Uloge se mogu zamijeniti, a ponekad se i izmjenjuju unutar istog odnosa.
Kada jedan partner poziva na bliskost, a drugi čuje kritiku
Kada jedan partner kaže:
“Možemo li raditi na odnosu?” “Možemo li otići na terapiju?” “Možemo li otići na retreat za parove?”
često pokušava reći:
“Nedostaješ mi.” “Želim ti biti bliže.” “Želim da se ponovno čujemo.” “Ne želim da izgubimo ono što imamo.”
Ali drugi partner te rečenice ne mora čuti na isti način.
Može ih čuti kao:
“Nisi dovoljno dobar.” “Nešto s tobom nije u redu.” “Opet si zakazao.” “Ti si kriv za naš odnos.” “Sada će me netko analizirati i objasniti mi kakav bih trebao biti.”
Jedna osoba govori iz čežnje za bliskošću.
Druga sluša kroz strah od neuspjeha, gubitka kontrole ili posramljivanja.
I tu počinje krug u kojem se oboje osjećaju neshvaćeno.
Zašto mnogi muškarci zaziru od psihoterapije i osobnog razvoja
Mnogi su dječaci odrasli uz poruke da muškarac mora znati, moći, izdržati i riješiti problem.
Ne smije pokazati da ne zna. Ne smije biti slab. Ne smije previše osjećati. Ne smije tražiti pomoć.
Njegova vrijednost često je bila povezana s tim koliko može nositi, zaštititi, osigurati, kontrolirati i ostati stabilan.
Zato ulazak u prostor terapije, radionice ili retreata može značiti puno više od običnog dolaska na događaj.
Može značiti priznati:
“Ne znam kako ovo riješiti.” “Ne mogu sve sam.” “Postoje emocije koje ne znam imenovati.” “Možda sam povrijedio ženu koju volim.” “Možda ni sam ne znam što mi treba.”
Za nekoga tko je cijeli život učio da mora imati odgovore, to može biti vrlo zastrašujuće.
I onda je često lakše reći:
“To su gluposti.”
Ta rečenica zatvara razgovor prije nego što muškarac mora osjetiti vlastitu nesigurnost.
Iza otpora često nije hladnoća
To ne znači da je svaki muški otpor samo strah. Ponekad čovjek zaista ne želi raditi na sebi. Ponekad ne želi preuzeti odgovornost. Ponekad mu odnos nije jednako važan. Ponekad mu ponuđeni način rada jednostavno ne odgovara.
Važno je to ne romantizirati.
Ali vrlo često ispod otpora ipak nije hladnoća.
Ispod otpora može biti strah:
- da neće znati što reći
- da će biti posramljen
- da će pred partnericom ispasti slab
- da će terapeut ili voditelj automatski stati na njezinu stranu
- da će postati jedini krivac
- da će izgubiti kontrolu
- da će iz njega izaći nešto što više neće moći vratiti natrag
Muškarac se ponekad ne povlači zato što mu nije stalo.
Povlači se zato što ne zna kako ostati prisutan, a da ne izgubi sliku sebe kao sposobnog i snažnog muškarca.
Što se tada događa ženi
S druge strane, žena koja već dugo pokušava otvoriti razgovor počinje se osjećati sama.
Ona predlaže razgovor. On se zatvori.
Ona predlaže terapiju. On kaže da pretjeruje.
Ona pokušava objasniti što joj nedostaje. On kaže da je sve u redu i da stalno traži problem.
Njezina čežnja tada se može pretvoriti u frustraciju.
Postaje kritičnija. Pritisne ga jače. Šalje mu tekstove i videe. Uspoređuje ga s drugim muškarcima. Govori mu da je emocionalno nedostupan. Možda ga posramljuje zato što “ne radi na sebi”.
Ne zato što ga želi povrijediti.
Nego zato što se osjeća nemoćno i neviđeno.
Ali što ga više pritišće, on u njezinu pozivu sve manje čuje ljubav, a sve više kritiku.
I što se on više povlači, ona postaje sve glasnija.
Krug u kojem oboje gube
Tako nastaje poznati krug:
1. Ona čezne za bliskošću i predlaže rad na odnosu.
2. On to čuje kao kritiku i dokaz da nije dovoljno dobar.
3. On se povlači, umanjuje problem ili odbija prijedlog.
4. Ona se osjeća napušteno i još jače pritisne.
5. On se još više zatvara.
6. Oboje postaju sve usamljeniji.
U tom krugu ona počinje vjerovati da njemu nije stalo.
On počinje vjerovati da njoj nikada neće biti dovoljno ono što daje.
Ona se osjeća kao da sama nosi odnos.
On se osjeća kao da u odnosu nikada ne može uspjeti.
Njegov otpor pripada njemu.
Njezina reakcija na njegov otpor pripada njoj.
A obrazac koji stvaraju između sebe pripada odnosu.
U odnosu u kojem su uloge obrnute vrijedi isto: njezin otpor pripada njoj, njegova reakcija pripada njemu, a ono što zajedno ponavljaju pripada njihovoj dinamici.
I više ne razgovaraju o onome što stvarno boli.
Razgovaraju kroz obranu, kritiku, šutnju, povlačenje i zamjeranje.
Kako ga pozvati, a da poziv ne zvuči kao presuda
Način na koji pozivamo partnera može napraviti veliku razliku.
Umjesto:
“Ti stvarno trebaš terapiju.”
možemo pokušati reći:
“Voljela bih da zajedno dobijemo prostor u kojem se možemo bolje čuti.”
Umjesto:
“S tobom se ne može razgovarati.”
možemo reći:
“Nedostaje mi osjećaj da smo na istoj strani.”
Umjesto:
“Da ti je stalo, pristao bi.”
možemo pitati:
“Čega se bojiš da bi se moglo dogoditi kada bismo otišli?”
Umjesto da muškarcu objasnimo što s njim nije u redu, možemo mu reći što nam je važno:
“Ne želim te popraviti. Želim ti biti bliže.”
Naravno, ni savršeno izgovoren poziv ne može natjerati drugu osobu da bude spremna.
Žena nije odgovorna za to da pronađe čarobne riječi kojima će promijeniti muškarca.
Ali može govoriti iz vlastite istine umjesto iz optužbe.
Što muškarac može učiniti
Muškarac ne mora doći potpuno otvoren.
Ne mora znati govoriti o svemu. Ne mora razumjeti svaku emociju. Ne mora imati spremne odgovore. Ne mora odmah vjerovati procesu.
Može doći i sa svojim otporom.
Može reći:
“Ne znam što se od mene očekuje.” “Bojim se da ću biti proglašen krivim.” “Ne želim da me se popravlja.” “Ne znam govoriti o ovome, ali ne želim izgubiti naš odnos.”
I to je već početak.
Jer ranjivost nije suprotnost muškoj snazi.
Ranjivost je sposobnost da ostanemo prisutni i onda kada nemamo kontrolu nad svime što osjećamo.
Ponekad je najveći čin ljubavi jednostavno — pojaviti se.
Rad na odnosu nije kazna
Partnerski retreat nije kazna za odnos koji ne valja.
Nije posljednja stanica prije prekida. Nije sudnica. Nije mjesto na kojem će netko odrediti tko je kriv.
U zdravom i sigurnom okviru to je prostor u kojem se oboje mogu zaustaviti i ponovno čuti.
Prostor u kojem žena ne mora sama nositi emocionalni život odnosa.
Prostor u kojem muškarac ne mora imati sva rješenja.
Prostor u kojem oboje mogu pogledati što se među njima događa — bez srama, bez ponižavanja i bez potrebe da jedno od njih bude problem.
Prvi razgovor možete započeti već danas
Prije nego što partneru ponovno predložite terapiju, radionicu ili retreat, možete jedno drugome postaviti nekoliko pitanja:
- Što ti čuješ kada ja kažem da želim raditi na našem odnosu?
- Čega se bojiš da bi se moglo dogoditi u tom prostoru?
- Osjećaš li da te želim popraviti ili da ti želim biti bliže?
- Što bi ti pomoglo da se osjećaš sigurnije?
- Što oboje želimo sačuvati u našem odnosu?
Nemojte odmah tražiti savršen odgovor.
Pokušajte prvo čuti ono što se nalazi ispod obrane.
Iza njezina pritiska možda je čežnja.
Iza njegova povlačenja možda je strah.
Kada se to dvoje napokon može vidjeti, krug se počinje mijenjati.
Nježan poziv
Od 5. do 10. rujna održavam retreat za parove.
To nije prostor u kojem muškarca treba popraviti niti prostor u kojem žena mora dokazati da je u pravu.
To je prostor za parove koji žele usporiti, ponovno se čuti i susresti ono što je u svakodnevnom životu ostalo neizgovoreno.
Ne morate doći bez otpora. Ne morate imati savršen odnos. Ne morate znati što točno trebate.
Dovoljno je da postoji dio vas koji još uvijek želi pronaći put jedno prema drugome.
Ako osjećate da bi vam takav prostor mogao pomoći, javite mi se privatnom porukom. Rado ću odgovoriti na vaša pitanja, bez pritiska i obaveze.