Prošli tjedan disala sam zrak od kojeg se osjećaš drugačije, u društvu u kojem sam se osjećala drugačije. Usred francuskih planina, bez internetske veze, u mjestu gdje nije bilo gradskog prijevoza, istraživali smo Tandava meditaciju i tražili u sebi suverenost.
Drago mi je što se kao klijent mogu prepustiti etičkim načelima koja nisu u skladu s onim poznatim psihoterapijskim i što na svojoj koži mogu i smijem iskusiti pozitivne strane tog sustava.
Osjećam da imam dovoljno suverenosti da se osjećam potpuno sigurno u sistemu koji nema zadan okvir na način na koji sam naučila da je nužno.
Susret s Komala Lyrom i Dez Nicholsom ostavio me u dubokim razmišljanjima o etici i radu s ljudima.
Promatranje hodajućeg utjelovljenja ekstremno radikalne suverenosti na djelu vratilo me na moje vječno raskrižje: Preispitivanje etike sistema i etike duše.
Često sam se u životu nalazila na mjestu gdje osjećam otpor prema strukturama, iako istovremeno mogu razumjeti njihovu vrijednost.
Sjećam se trenutka kad sam racionalno mogla opravdati „bolnički sistem“ u kojem smo mi, majke djece smještene na neonatologiji, kao „kravice“ svaka tri sata išle dojiti svoju djecu.
Duša mi se raspadala od boli dok sam gledala svoje dijete kako spava i ne može povući mlijeko od pospanosti, jer nisam slušala njegov ritam, nego ritam bolnice – sistema kojem je lakše da nas „odradi“ sve odjednom.
Nije bilo fer prema tom malom biću. Preživio je, a kasnije smo iscjeljivali traumu koja je nastala jer je sistemu najvažniji cilj bio spasiti život, a ne brinuti za dobrobit bića u cijelosti.
Moja bol dolazila je upravo iz želje za dobrobiti mog djeteta u cjelini.
Sistemi su tu da spriječe katastrofu, ali prečesto su upravo oni ti koji na tom istom mjestu sprječavaju čuda.
Zato kao civilizacija i imamo toliko puno bolesti – jer su sistemi postali bitniji od ljudi.
Sjećam se situacija u svom radu (koje bi moji supervizori vjerojatno osudili) kada sam klijentici pružila ruku izvan ureda i izmiješala uloge.
Vjerovala sam da joj činim dobro dajući joj podršku da ide za svojom strašću, nudeći joj posao o kojem sanja.
Dala sam joj povjerenje koje mi nije bilo lako dati. Odlučila sam biti Čovjek umjesto Terapeut.
Struka bi rekla: „To je miješanje uloga, to se ne radi.“ Etika moje duše je rekla: „To je jedini način da ona osjeti svoju snagu.“
Danas znam da sam u tim trenucima bila „neetična“ po mjerilima knjiga jer sam birala dati povjerenje tamo gdje nisam trebala.
Iako me to kasnije koštalo, u tom trenutku to je bio jedini čin ljubavi koji je meni imao smisla. I danas, s odmakom, imam osjećaj da bih ponovno ostala vjerna njezinoj i svojoj duši.
Cijena tog hodanja po rubu je velika.
Ponekad te oni kojima si najviše dao, u svom procesu odrastanja, pokušaju sasjeći upravo onim pravilima koja si ti nadišao da bi im pomogla.
To je cijena koju sam morala ponijeti da bi ona danas bila svoja.
I jesam, ponijela sam. Nakon godina dobila sam etiketu da nisam etični terapeut jer se ona, u trenutku odvajanja, uhvatila za djeliće odnosa, a ne za odnos u cjelini.
To je upravo ono što djeca naprave roditeljima u pubertetu. Odvajaju se ljutnjom i naglašavanjem loših dijelova roditeljstva, dok dobre zaboravljaju.
Roditelji to trebaju preživjeti i izdržati, jer tek nakon te faze dolazi ona integracijska – mirenje i prihvaćanje roditelja u cjelini.
Vidim da većina onih koji rade s ljudima na tom rubu etičkih principa, doživi ovu povredu na ovaj ili onaj način.
Kao terapeutkinja s Masterom iz Gestalta, odgojena sam u svijetu pravila. Vjerujem da su ona tu kao sigurnosni pojas koji sprječava da naše nesvjesne sjene povrijede klijenta.
No, Komala govori kako dugoročno postavljena zaštitnička pravila zapravo sprječavaju osobu da ikada uistinu odraste i preuzme odgovornost za vlastite granice.
Mogu se složiti s njom, jer viđam klijente koji godinama stagniraju upravo iz tog razloga.
Rješenje vidim u „srednjem putu“: dok je odnos mlad i osoba krhka, pravila imaju funkciju. Kako osoba stasa, potrebno joj je manje „glađenja“. Psihoterapija je nježna i izvrsna za krhke strukture, dok je tantra za one koji su željni ići korak dublje i dalje.
Gestalt me naučio važnosti kontakta. Imala sam učiteljicu koja je mogla zastati i reći: „Ovdje sam otišla u krivom smjeru i nisam te ugledala. Hajdemo ispočetka.“
Cijenila sam taj dio njene osobnosti, jer je imala kapacitet koji nemaju svi terapeuti.
Loša strana psihoterapijskih škola je to što su me ogradile visokim zidovima onoga što se „smije“ i što je „profesionalno“ i onoga što se ne smije, pa osobno imam osjećaj da me to energetski postavlja iznad klijenta.
Kako god, postavljali mi pravila ili ne,
dinamika moći će se zapravo uvijek pojaviti.
Pitanje je: hoćemo li je gledati direktno u oči kad se pojavi ili ćemo biti „politički korektni u rukavicama“ i skrivati?
Inspirativno mi je bilo vidjeti kako Kamala koristiti dominaciju moći kao ogledalo.
Kada tražim "srednji put" , vidim se da izgovaram svom klijentu: „Sada se postavljam iznad tebe“ ili „Osjećam da preuzimam tvoju odgovornost“ i na taj način spajam Kamalinu i Dezovu filozofiju s terapijskim kontejnerom.
Također mogu potaknuti klijenta da se zapita: „Zašto sada imaš potrebu predati moć meni? Što te sprječava da ju prepoznaš u sebi i nosiš?“
To nazivam "demistifikacija autoriteta".
Umjesto da glumim „onoga koji zna“, ja pokazujem proces i potićem klijenta na razmišljanje o sebi i svojoj suverenosti.
To je oblik etike u kojem ne skrivam moć, nego je stavljam na stol kao zajednički predmet promatranja i rasta u svjesnosti.
Gestalt me podržao u jako puno područja i zahvalna sam na tome, ali osjećam se nedovoljno podržano u onome čime se danas bavim.
Srž naše vitalnosti je u živom erosu koji se manifestira kroz tijelo.
Ako ga pokušamo mentalizirati, on umire. S obzirom na teološke korijene Gestalta, jasno je zašto je kontakt sa sirovim tijelom tamo toliko strašan i zašto se seksualnost mentalizira.
Ja vjerujem da je eros najbrži motor za iscjeljenje ako mu se da prostor.
Pozitivne strane psihoterapijskih pravila daju mi sigurnost da ne skliznem u ego-trip.
Pozitivne strane Kamalinog i Dezovog pristupa daju mi hrabrost da klijenta tretiram kao moćno biće, a ne kao žrtvu prošlosti i transfera.
Moj rad danas je taj hod po rubu.
Ja ne nudim sterilan ured i priče o povredama do beskraja. Ja nudim susret s tijelom i erosom kakav jest.
Za one koji su spremni na rad koji je ponekad mekan i senzualan, a ponekad brutalno iskren.
Za one koji ne traže spasitelja, nego svjedoka i suputnika – tu sam, javi se za termin.