U zadnje vrijeme osjećam poriv da govorim i pokažem svoju perspektivu u društvu koje je duboko polarizirano. Želim izići van sa svojom perspektivom jer želim djelovati i pozvati na razvoj svijesti.
Kada se jučer u Hrvatskoj dogodilo nasilno skidanje zastave u bojama duge, a potom i masovna podrška velikog broja ljudi tom činu, većina analiza se zaustavila na površini: na raspravama o zakonima, provokacijama, tradiciji ili pravima.
Ja osobno tu razinu vidim samo kao simptom, a ne kao uzrok. Na toj razini ne možemo pronaći rješenje. Ispod površinskog sukoba leži duboka, patološka dinamika kolektivne psihe zarobljene u ciklusima trauma koje odbijaju zacijeliti i odrasti.
Ako želimo razumjeti zašto kao društvo neprestano krvarimo na istim mjestima, moramo pogledati duboko u mehanizme koji pokreću te rane. Moramo razumjeti psihodinamiku sukoba.
Jučer se dogodio sudar svjetova koji možemo iscijeliti jedino ako se izdignemo iznad navijanja i zauzimanja strana, a u tome nam podršku može dati integralni model Kena Wilbera. Ono što se dogodilo na ulicama i u komentarima nije sukob "dobrih" i "loših" ljudi, već frontalni sudar dviju različitih perspektiva koje govore potpuno različitim jezicima, pa se ne uspijevaju razumjeti:
1. Etnocentrična (tradicionalna) razina svijesti:
Velik dio tradicionalnog stanovništva u Hrvatskoj djeluje iz ove razine svijesti. Za njih su ključne vrijednosti: osjećaj duboke pripadnosti zajednici, jasan unutrašnji red, čvrsta uvjerenja, tradicija i jasno definirane uloge. Na ovoj razini, unutrašnja sigurnost i mir ovise o tome da okolina odražava vrijednosti i pravila te zajednice.
Kada ova skupina podržava skidanje zastave duginih boja, oni u svom umu ne čine zlo – oni brane "svetinju" i unutrašnji red od onoga što percipiraju kao kaos i prijetnju opstanku. Svako odstupanje od pravila za njih je egzistencijalni užas.
2. Svijetocentrična / Pluralistička razina svijesti:
Ova razina svijesti u svojoj biti slavi individualnost, različitost, ljudska prava i rušenje krutih, nametnutih struktura. Njezina izvorna poruka je: "Ne postoji samo jedna 'apsolutna istina', različite kulture imaju svoje legitimne poglede na svijet." Na ovoj razini, unutrašnja sigurnost i mir ovise o sposobnosti pojedinca da bude dovoljno fleksibilan da u svakom trenutku može prepoznati što situacija zahtijeva i djelovati iz mjesta duboke prisutnosti i cjelovitosti.
To je razina svijesti s kojom se rado identificiraju oni koji nose dugine zastave, ali zapravo to nije baš uvijek tako. Kao psihoterapeutkinja moram naglasiti da nisu svi ljudi koji se etiketiraju da su na ovoj razini, stvarno i tamo.
Unutar dugine skupine ima puno onih koji jesu na toj razini svijesti dok je mir i dobro, ali u onom trenutku kad krene sukob, vrlo brzo se nađu na etnocentričnoj razini gdje projekcije krenu i ponovo u njihovom rječniku postoje termini „mi i oni”.
Također, često se pripadnici ove skupine još uvijek traže, pa privlače pažnju svojim „buntovništvom", a zapravo još uvijek ne znaju tko su, nego se nalaze u prirodnom procesu sazrijevanja i hodaju kroz vlastito odrastanje.
Naravno, postoji određeni broj ljudi koji jesu istinski utjelovili pluralističku razinu svijesti – oni koji s punom odgovornošću i zrelošću žive i zagovaraju slobodu za sve, ali je taj broj ljudi iznimno malen.
Tragedija našeg društva je u tomu što ova dva svijeta ne znaju komunicirati i nemaju svijest o tome kada ponovo padaju u zamku „mi i oni”. Dok god postoji osuda i zamjeranje, to je znak da smo se vratili korak unazad.
Pluralistički um koji osuđuje tradicionalni kao primitivan i zaostao, više nije pluralistički! Dok tradicionalni um vidi pluralistički isključivo kroz njegove nezrele ekstreme, doživljavajući ga kao moralni raspad i direktan napad na obitelj kao jezgru društva.
Rezultat je totalni komunikacijski šum – rat u kojem se međusobno dehumaniziraju i obje skupine u tom trenutku padaju u etnocentričnu razinu svijesti.
Jedni kleče „ZA život”, a drugi hodaju „PROTIV” i zapravo ne uspijevaju čuti jedni druge, jer su previše zaokupljeni svojom vlastitom ranom.
Javni prostor i simboli:
Kroz razgovor sa suprugom o ovoj temi u prvi moment bila sam šokirana, jer s jedne strane znam da podržava puno ljudi iz LGBT zajednice, ali je onako s lakoćom rekao: „Zašto ta zastava uopće mora biti istaknuta na glavnom trgu ili kolodvoru? Nije u redu da se u zajedničkom prostoru ističu bilo kakve ideološke zastave, jer ako mogu jedni, onda bi se po toj logici mogli isticati i svi drugi."
I u pravu je.
Dok sam ga slušala, osvijestila sam što u tom kontekstu meni osobno smeta.
Smetalo mi je što isticanje određenih ideologija ponovo izaziva sukobe, jer u tome nema ljubavi i prihvaćanja druge strane, nego nadmetanje s porukom „mi smo bolji”.
Ali zapravo me najviše zasmetalo što sam u tom trenutku mogla prepoznati i svoje zauzimanje strane!
Postala sam svjesna kako je lako kliznuti u prostor... mi i oni, ako stvarno nismo duboko povezani sa svojim tijelom i svojim srcem.
Da bi se naš neurološki sustav osjećao sigurno i dobrodošlo u društvu, javni prostori i institucije trebale bi biti neutralne zone, pročišćene od potrebe za obilježavanjem teritorija.
I shvaćam da živim u većinski kršćanskoj zemlji u kojoj 70-80% ljudi živi etnocentričnom razinom svijesti, ali me istovremeno rastužuje što je krščanstvo toliko vezano za etnocentričnu svijest i što izvorna učenja Krista prolaze kroz religijsku prizmu.
Kada država dopusti isticanje križa u školskom razredu ili jedne specifične zastave na trgu, ona nesvjesno poručuje: "Ovaj prostor pripada više njima nego vama." Tim činom favoriziranja država izravno podržava polarizaciju i raslojavanje.
Ravnopravnost počinje tamo gdje prestaje potreba da zajednički prostor koristimo kao platno za vlastite ideološke ili religijske trijumfe.
Povlačenje projekcija (Shadow Work) u našim domovima
U tantričkoj filozofiji, iscjeljenje ne dolazi kroz odbacivanje mraka ili biranje strana, već kroz integraciju polarnosti.
Neprijatelj s druge strane nišana zapravo je ogledalo naše neizliječene boli i naš putokaz za razvoj.
Rješenje je u integraciji Sjene (Shadow Work). To znači imati "muda" pogledati u vlastito dvorište umjesto bacanja projektila u tuđe.
Kada netko osjeća bjesomučnu potrebu napasti tuđu slobodu ili oblik odnosa, on se zapravo obračunava s vlastitim neriješenim dilemama tako što ih projicira na nekoga van sebe. Ono s čime se nema hrabrosti suočiti u svom životu, pokušava razriješiti vani, jer je lakše postati agresor nego priznati vlastitu ranjivost i kavez u kojem živi.
Drugim riječima, ako osoba ima nedostatak slobode u svom životu, teško podnosi tuđu slobodu jer negdje duboko u sebi postoji dio koji želi biti slobodan, ali ga „stražar” u tome zaustavlja. To podiže frustraciju i napor, jer ako oko osobe hodaju ljudi koji izražavaju svoju slobodu, puno je teže stražaru čuvati stražu.
Ako je osoba stvarno u miru sa svojom slobodom ili svojom neslobodom, neće imati nikakvu potrebu korigirati druge, nego će ih u miru blagosloviti.
I tu dolazimo do najveće istine koja nam svima bježi dok ratujemo na ulicama: par iz spektra duge i par iz tradicionalnog plemena zapravo dijele potpuno istu ljudsku sudbinu.
Kada se ugase svjetla i kada ostanu unutar svoja četiri zida, oni imaju potpuno iste probleme. I jedni i drugi očajnički žele osjetiti ljubav, sigurnost i pripadnost. I jedni i drugi se suočavaju s gubitkom bliskosti, s projekcijama, s trenucima kada partner prestaje biti suputnik i postaje "neprijatelj" s kojim se bori oko sitnica. Istinska, duboka ljudska potreba za spajanjem i strah od povrede ne biraju svjetonazore ni zastave. Na razini partnerskog odnosa, u spavaćoj sobi, svi smo jednako ogoljeni i jednako ranjivi.
Simbioza žrtve i agresora: Kada trauma postane oklop
Identitet našeg naroda desetljećima se gradi na arhetipu žrtve i naš narod teško pronalazi način da sjedne u ulogu „ovo je moja odgovornost, hajde da pogledam što tu mogu unaprijediti”. I dok god se to ne promijeni, svjedočit ćemo bacanju projekcija na „one druge” i životu u etnocentričnom.
U psihodinamici traume postoji jedan mračan mehanizam: „identifikacija s agresorom”. Kako bi nadvladala duboki, potisnuti osjećaj bespomoćnosti iz prošlosti, žrtva nesvjesno preuzima metode, retoriku i kontrolne mehanizme mučitelja.
Kada pojedinci agresivno skidaju zastavu ili se na skidanje zastave obrušavaju kriticizmom i osudom, u pozadini ne stoji snaga – stoji strah i stanje stalne pripravnosti prestrašenog neuroločkog sustava koji u svemu što je drugačije vidi "opasnog sumnjivca" i neprijatelja.
Da bi održale privid sigurnosti, obje strane imaju potrebu kontrolirati okolinu, a unutar sebe izgraditi debeli oklop.
Da bi ostali lojalni svom plemenu, ili moraju ugasiti vlastitu unutrašnju dugu – svoju autentičnost i slobodu – pa ih onda bjesomučno proganjaju kod drugih, ili moraju prenaglašavati svoje dugine boje i kritizirati sve one koji dugine boje ne prihvaćaju. I jedni i drugi su napravili korak unazad u svijesti i zato taj rat nikad ne prestaje.
Da bi došlo do stvarnog iscjeljenja u ovoj zemlji, moramo proći kroz proces koji je bolniji od svakog rata: moramo se odreći statusa žrtve i početi čistiti svoja dvorišta.
Transformacija žrtve u odgovornost počinje pitanjima:
- Zašto me smeta osoba preko puta koja je različita od mene?
- Da li ja još uvijek negdje nosim njene osobine?
Ako sam osoba iz pluralističke razine svijesti:
- Da li i ja još uvijek u sebi nosim krutost tradicionalizma koji mi je teško prihvatiti?
- I da li sebi mogu priznati da mi neke vrijednosti tradicionalnog pašu?
Ako sam osoba iz etnocentrične razine svijesti:
- Da li u sebi nosim nemir zato što sam odlučila živjeti po principima i pravilima ove tradicije?
- Da li mogu slaviti pozitivne strane te tradicije, ali i imenovati je te se suočiti s njezinim negativnim stranama?
Jednom sam na tantra retreatu sjedila u krugu s puno Izraelaca i jednom uplašenom Palestinkom. Kada se prostor otvorio i kada je ona pustila svoj glas, cijela grupa je proplakala. Spontano smo stvorili krug zajedničke molitve za djecu s obje strane.
Tada sam shvatila: istinsko mirotvorstvo počinje kada razvijemo kapacitet da u srcu držimo tuđu bol jednako sveto kao vlastitu.
To je put iscjeljenja.
Dok god biramo strane temeljene na dječjoj potrebi da budemo „u pravu“, ostajemo dio stroja koji melje ljudskost.
Mir nije diplomacija i tolerancija na papiru. Mir je evolucijski skok u svijesti svih nas.
To je tantra u svakodnevici: hrabrost da ostanemo protočni i prisutni usred vlastitog emocionalnog kaosa, bez potrebe da povrijedimo drugoga kako bismo zaštitili sebe.
Cilj nam je evoluirati od društva-žrtve do društva-stvaratelja, gdje se identitet ne gradi na onome što nam je učinjeno, već na onome što jesmo u svojoj čistoj esenciji.
Ako želiš razvijati svijest, početi čistiti svoje dvorište, a ne znaš kako – tu sam. Moj poziv je razvijati svijest u kojoj možemo biti podrška jedni drugima i širiti ljubav, a ne rat.
Kako početi već danas?
Skini ovaj e-book i kreni čistiti svoje vlastito dvorište. Bez obzira jesi li u duginom partnerskom odnosu ili tradicionalnom, pitanja će te potaknuti da se dublje povežeš s osobom koja je u tvom dvorištu.